Beograd, 27. oktobar 2017. godine-
Manjine se po pravilu ponašaju kao sateliti većine i po pravilu isti problemi koji vladaju u većinskim medijima – vladaju i u manjinskim. Onaj ko je na vlasti, taj određuje uređivačku politiku većine medija, nezavisno od toga ko im je osnivač, pošto vlast u svojim rukama – u nefunkcionalnim državama kakva je ova – nosi i nož i pogaču. Nezavisni mediji bivaju na najrazličitije načine marginalizovani, i na najrazličitije načine im se otežava funkcionisanje. “Podobnim” nacionalnim savetima praktično je data carte blanche da uređuju svoju medijsku i celu društvenu scenu kako im se prohte, dok se u nekim nacionalnim zajednicama, kao što je recimo slovačka, vrši neviđena naprednjačka agresija, uključujući i medijsku, da se preuzme kontrola nad nacionalnim savetom. Koliko god su manjinski mediji, sa jedne strane, u težoj situaciji od većinskih, jer imaju izuzetno suženu potencijalnu publiku, jer su kadrovski kapaciteti nedostatni zbog velikog odliva mladih u matične zemlje ili na zapad, i tako dalje – možda su danas ipak u malo povoljnijoj situaciji nego većinski. Naime, koliko-toliko su zaklonjeni, odnosno nisu najdirektnije izloženi smrtonosnim operacijama koje Vučićev režim sprovodi nad medijskim slobodama – kaže predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) Nedim Sejdinović, koji za list Csaladi kor govori o sudbini medija u Srbiji u svetlu sve većih pritisaka i terora države nad slobodom informisanja kao i o specifičnim problemima medija na jezicima nacionalnih zajednica – manjina u Vojvodini.
Kakva je danas slika informisanja na jezicima nacionalnih zajednica u Vojvodini, pa i u celoj zemlji? Koliko je manjinskih medija preživelo, ko ih finansira i čiji su?
Ne postoje validni podaci o broju medija koji potpuno ili delimično izveštavaju na manjinskim jezicima, a pojedine procene govore da ih na teritoriji Srbije postoji oko 200. Ne znaju se do danas ni konačni efekti privatizacije, pogotovo što ona praktično nije ni dovršena i što apsolutno ne funkcionišu zakonom i podzakonskim aktima predviđeni mehanizmi koji bi merili kontinuitet manjinskog programa na privatizovanim višejezičnim elektronskim medijima. Pouzdano se jedino zna da postoje 23 lista na manjinskim jezicima kojima su osnivači nacionalni saveti nacionalnih manjina i koji se finansiraju iz vojvođanskog budžeta, kao i da manjinske redakcije Radio-televizije Vojvodine proizvode godišnje 6.600 sati televizijskog programa, od čega nešto manje od polovine čine informativni sadržaji. Pouzdano se zna i da Radio-televizija Srbije godinama ignoriše svoju zakonsku obavezu da proizvodi i emituje manjinske programe, kojih sada na ovom javnom medijskom servisu ima samo na simboličnom, skoro komičnom nivou. Iako kvantitet manjinskih medija i medijskih sadržaja nije nebitno pitanje, mislim da je mnogo važnije, odnosno ključno – pitanje kvaliteta tih medija, kao i nivoa medijskih sloboda i medijskog pluralizma. Ne treba ni u kom slučaju potcenjivati značaj finansijske održivosti manjinskih medija i medijskih sadržaja, ali još važnije je da li ti mediji funkcionišu profesionalno, slobodni od uticaja političkih elita – većinskih ili manjinskih svejedno – ili su pretvoreni u svojevrsne partijske oglasne table. Odnosno, da li služe interesima građana ili političke elite. Siguran sam da bi svaki građanin ove zemlje koji drži do sebe i informisanosti, bez obzira na nacionalnost, više voleo da ima manji broj kvalitetnih nego ogroman broj neprofesionalnih medija. To je na nivou pitanja da li je bolje imati jedan kilogram svežeg ili 50 kila pokvarenog mesa? Mislim da je na medijskom tržištu Srbije uglavnom u opticaju pokvareno meso, koje prilično bazdi, a to se nažalost odnosi i na manjinsko informisanje.
Izvor: Cenzolovka